...always keep smiling :)

... when i grow up I wanna be a...

*** Puzle polako dolaze na svoje mjesto... prebrzo... Tako ih volim slagati ali ovo je previše. Zar ne možemo stati, odmorit, barem popiti kakaoo!? Onako kao prije, kao djeca? Ali još sam dijete!
I ne dam se prekinuti ja nastavljam i dalje... i one dolaze, polako... jedna po jedna... Ma sve može biti lijepo. I je... Jedno je prošlo, drugo dolazi. Neki novi film, u kojemu bii svatko bio glavni glumac.
Toliko novih slika u mojoj glavi... i dalje se gomilaju i nema kraja. Novo sunce, drukčije boje... ta velika naranča koju ću sada cijelu vidjeti. I svaki put me privlači svojom snagom... zavede me jednim pogledom... Šume koje izgledaju kao muffini, ulice koje su pune nepoznatih lica... vlakovi koji samo prolaze, jure do cilja ...

... Svi su odlučili postati veliki. Biti pustolovi u novom gradu. Sa torbama na leđima krenuli su osvajati svijet One malene oči od jednom postaju velike. Nepoznato postaje poznato. Nova odredišta, te nove adrese, kilometri daljine... sve strane svijeta ...pruge beskonačnosti... Da, sada su oni ti redoviti putnici koji se vračaju brzim vlakom u stari grad. S novim mislima, slikama, idejama ... dolaze na staro.
Gledali smo život, imali ideje
Htjeli smo jednom promijeniti svijet....

Pjesma će uvijek ostat ista... fotografija i dalje stara, nepromjenjena...
I stalno vrtim taj isti fim kao što bi stalno mogla pogledati kao Garfielda. Sve ispočetka pa do kraja bez reklame. Da, to je to šta želim više od kuglice sladoleda. Svaku sekundu onog najljepšeg... najboljeg.... nezaboravnog... sve od Početka do Kraja. Zaslužuju da ih pišem velikim slovom. Jer to su Oni! ... sorry, da nema kraja, jer ja ga neću. Samo nastavljam tamo gdje sam stala, ulazim u taj novi svijet ali ipak moj.

Ti Veliki ljudi sada postaju njihova svakodnevnica... kao i čokolada koju svaki dan pojedem, različita ali uvijek ista... Da, to je taj svijet Velikih ljudi sa knjigama pod rukama i zbunjenih pogleda...

Tako samo i Ja postala Velika...ali ipak uvijek dijete ....

Stoga, mlada damo, skini prašinu sa starog kofera ... put te čeka

Princess for one night

Koliko je potrebno za to? Ne previše. Jedan osmijeh na mladim licima, sreća kao u leptirića, crvena haljina, ruža u ruci, valcer... zar je to previše? Ne. I više nego dovoljno. Onaj san je postao stvarnost. Ono razmišljanje je sad tu. Tako brzo se pojavilo i kratko trajalo, kao onaj avion koji iznad mene ostavi bijeli trag da ga gledam i pratim, uvijek mu se divim i hoću ih vidjeti još. Tako lijepo, jednostavno divno... One su bile lijepe, Oni uzbuđeni. Princeze i prinčevi ,svi zajedno sretni. Smješak sa lica se ne skida. Traje duže od novog ruža za usne. Koliko ponosa, uzbuđenja, pažnje, optimizma sve na jednom mjestu. Pogledi se susreću, oči se sjaje, usne se nasmiješe. Sve u jednom. Nemoguće? Ne, suprotno. Oni su tu isto. Puštaju suzu, dvije ali ne plaću već su sretni. Suza jedina ne skriva osjećaje. Opuste se...sve vodi...samo misliš trenutno, ono sutra me ne zanima. Ja sam sada tu i nigdje drugdje. Sve je nezaboravno.
Odjelo ih je učinilo tu noć prinčevima a njih princezama. Zar je to samo odjelo? Ne, mora biti više.
Oni voli bit oni.
(...)Dovoljno je bilo krenuti i shvatiti što tamo čeka. Kuda ćemo doći za tih 5 minuta? Zar je to već danas? Sjeli su u aute...ova dva pitanja se nisu ni sjetili. Samo su sa uzvuđenjem krenuli. One sa ružama u ruci, a Oni sa ključevima u džepovima. A susjedi su gledali, prvo čudno ali onda su shvatili, pa oni su postali veliki (...)
Nije bila dovoljna samo Lutka za bal tu je trebalo više. Osmijeh je sve govorio. Onom veselom stanju nema kraja. Ali jedna stvar se ispunjava. Nema joj zamjene. Ona je tu...mmm kak ga volim kao kolač od višnje koji sam danas pojela. Sve postaje savršeno. Prime se, pogledaju i krenu...noge vode, glava ramišlja... Te male princeze plešu sa prinčevima. To je najbolji dio. Kad ta večer ne bi bila tako kratka plesali bi danima. To se voli, obožava. Kako je lijepo što ljudi postoje da tako nešto izvode. Da, pa zato postojimo. Vrijeme prolazi, sat ne postoji, a kazaljke se okreću.
Da, izađem van i vidim izlazak onog malog žutog tijela koji me podsjetio da večer prolazi. Ponoć prošla a ja nisam postala Pepeljuga, cipelice su mi još uvijek na nogama, crvena haljinina na meni, ruža me čeka...i onaj princ je kraj mene. Ne, ovo nije obična bajka... već bajka stvarnosti.


Goethe je rekao „ U svakoj ću odjeći osjećati muku tijesna zamaljskoga života“ ... ( ??? E ne bi išlo! )

End for one thing...for other just begining

Da...eto meni se naslov sviđa. Upravo je tako. Kažu mi postala si velika? ....hmm šta stvarno? A ne bi rekla. No no. Završila gimnaziju, friško pečena maturantica, koju još uvijek sve boli, zviždi u ušima, svega se dobro sjeća, ponovila bi opet sve barem 100 puta, uživala u svemu! E da, to sam sad JA!
Jos samo par minuta i bit ce svjetla grada

Ima toga još dosta. Od onog prvog dana kada se nismo znali, sjedili u klupama i samo se promatrali do zadnjeg koji je bio najbolji u ove 4 godine! Kako se lijepo sjetiti onih šetnji gradom kao klinci, vručih čokolada, onih klupica u parku...kao da je jučer bilo, a ono malo dalje. Vrijeme je prolazilo mi nismo ni shvaćali. Iskoristili smo ga najbolje što smo mogli. Uživali u svakom trenutku. Bilo je i onih negativnih, ali to se ne pamti...ma barem ja neću. Previše je bilo super, previše lijepo, previše ludo! Zajedno smo pjevali, plesali gdje smo stigli, pričali i pričali, gledali, proživljavali, shvaćali, donoslili odluke...kad bi samo mogla sve nabrojat. Bilo je tuge i zajedničkih suza, ali pamti se samo smijeh. Toliko toga i čini se da je moglo još. Putovanje u Španjolsku koje je svim u sjećanju i nikada se neće izbrisat. Zajedničke vožnje u Gardalandu ;). Noći prospavane na zadnjem balkonu hotela, ma samo je dvoje dovoljno :). Da da i da, da me sad netko pita opet bi to ponovila!
Evo i sad pogledam njih, slike ma mom panou...one sve pamte. One su tu svaki dan. Zabilježile stvari koje su prošle a sada su tu. Lijepo ih je vidjeti, sjetiti se i samo razmišljati o tome. Sve je proletjelo kao neki topal vjetrić. Došao ludi dan! Maturanti, šta već?? ...ahaa..da da. Ludo, nezaboravno, sjajno, lijepo... Bilo je plesa, smijeha. Cijelu noć, od jutra do jutra. Zviždanje u ušima još se čuje, guza i noge manje bole, stalno se gledaju nove snimke.
A sada...ono glavno dolazi. Prije se samo planiralo a sada došlo vrijeme za izvedbu. Razmišljanje sada postaje stvarnost. Priče postaju nešto više. Sve se vrti oko toga. Ma kao...Zemlja oko Sunca ;)
....da, vrijeme je

skini prasinu sa starog kofera i krenimo na put...

Jedan korak...mijenja sve

Upamti da je sreća način putovanja, a ne cilj.

...jedna odluka i sve je promijenila! Ono razmišljanje postalo je drukčije, jednostavno bolje. Dan...poslijepodne...sve je promijenilo...iduće je bilo bolje. Jutro jednostavno divno. I tako sve, dan za danom, kao slagalica popunjava sve...stvara sreću, novi osmijeh, drukčije od svega dosada . Tako se nastavlja. I znam da će trajati,sigurno. Sunce, one ptičice koje još uvijek čujem. Pada kiša, one šute, prestane i one pjevaju. Znaju...kad prestaju da će i nastaviti. One žive za to...vole...

Sretni ljudi ne gledaju na sat. Zanimljivo.

(...) osjećaj jednostavno siguran. U glavi ponovno sve pinki. Stvorilo se neko uzbuđenje. Navećer legne, samo je to u glavi i ne može zaspati... U očima je sve drukčije. Tratinčica koja se probija kroz travu sad je lijepša nego prije. Sjene od sunca u sobi imaju tako lijepe oblike. Slijedeći dan se čini tako lijep. Nešto je lijepo u glavi čak i kad pere suđe. Da i koliko puta se to lijepo mora ponoviti. Puno. Jako. Jer takvo je sada sve. Lijepo se probuditi sa osmijehom, disati, gledati a vidjeti, razmišljati a to shvatiti. Toliko je toga. Bilo je bitno, a sada još više. Ostalo je nebitno. Problemi uvijek postoje. Barem mali a možda je veliki. No, oni se rješavaju. Da, to znam. Koliko god bilo teško ,dolazi bolje. Jednom mora. Bitno je osjećati se lijepo. Sretno.

I onda mi kaže: ... vidim na tebi da si sretnija.

...fear...

Ove dane se osjećam koma.... ovako nikada nisam bila...
Ne znam o čemu da ramišljam...sve je zbrkano...spetljano...zamršeno....ne znam koju da riječ više iskoristim... Ne sviđa me se šta sad to moram tu napisat..ne mora se čitat...ali meni je lakše...Kako je bilo je nekada bilo super, znla sam što hoću, sigurna sam bila u svojem razmišljanju...sve optimistično...i odjednom buuum. Sve se promijenilo. Drukčije je...kao kad od naglog pljuska pokisnem...

....pokušaš se pretvarat da ne razmišljaš o tome, a stalno misliš i ne prestaješ. Legneš u krevet i opet samo to. Zašto?... koliko mora bit zbrkan da ne zna. Nadam se da će se sve promijenit. Postalo je previše bitno. Koliko ću još razmišljat a ne shvatit? Malo je vremena...jako.... Osjećaj nemoći... kao da gledam pješćani sat... da i strah me...
Kada zaboravim to je samo tren...netko drugi je zaslužan...

...ovo uzgleda totalno depresivno... nije riječ o ljubavi , ona je ovog trene svaršena i zaslužuje bolji post... Ali evo morala sam to napisat... sljedeći će biti bolji...

... I sit and talk to God and he just laughs at my plans,
my head speaks a language, I don`t understand...

...Always just a kid :)

Godine lete kao komete
donose razne nemire
a ja se trudim ostati dijete
jer tako manje boli me

Danas pročitam ovaj stih...razmišljam... Pa istina je. Sve prolazi...jednako jako...brzo i to ne shvaćamo. Kad stanem, oduprem se barem na sekundu tom vremenu što sve otima, shvatim...mislim...toliko toga...a malo vremena. Hoću li sve stići? Propustiti nešto? Zaboraviti? Tolko je toga bilo a moj mozak stao, ne misli više o tome. Dolaze nove stvari i zaboravljam stare. Ali, ma ipak ponekad ih se sjetim. Sretno o njima razmišljam...kao i kad čujem neku stariju pjesmu. Sjeti me na nešto, ono što je davno bilo, ali ipak nešto nezaboravljeno . Pa da, preživljavamo, ali ne zaboravljamo. Ne, ne ono do čega nam je stalo. Kao onu veliku zaljubljenost u 1. osnovne . Dok smo još klinci, koji drže mamu i tatu za ruke...a istovremeno pravimo se veliki i hoćemo nešto da budemo kao ˝važni˝. Ma sve je to lijepo...kad si klinac, ne razumiješ, ne znaš i ne trebaš znati. Dovoljno je bit dijete. Bez problema, nekog glupog razmišljanja. Dovoljno se smijati, u svemu vidjeti igru, zimi se probuditi i nasmijati se :) zubatom suncu (...heh tak sam ga ja zvala kad sam bila mala), svuda nositi svog medu...ma mogla bi do sutra nabrajati i uživati u tom sjećanju. Tako se lijepo toga sjetiti i samo barem na tren misliti o tome. Ne trebam pregledavati slike iz albuma, već su one u mojoj glavi.

Odrastamo...mijenjamo se...ulazimo u svijet odraslih...gdje postoje problemi za koje kao dijete nisam znala... Sve je novo, kao na reklami! Ali prihvatim to. Iskoristim, uživam koliko mogu.

Ali...uvijek ću biti dijete, barem u jednom malom djeliću mene leži klinka koja ponekad moje misli usmjerava na nju... Ja odrastam, ona ostaje. Hmm..možda pišem ovo jer mi je za koji dan rođendan. Ali sve je istina. Razmišljamo o onom lijepom vremenu koje je bilo, ali opet će doć. Kao kad znam da poslije kiše dolazi sunce.

... women and man...

Evo danas slučajno nađem... Toliko puno izreka o ženama. I jedno ne kužim...većina ih je negativna.... rezlog? Vjerujte mi, ja mislim da ni ti muškarci koji su se tako lijepo pokušali izjasnit ni sami nisu sigurni za razlog. Pa eto da vam pokažem neke pozitivne... hehe

Muškarac je najslabiji kad mu lijepa žena šapuće da je snažan
- Bela IV

Da da...muškarci su slabi kad im šapćemo na uha...bili oni i snažni, postaju slabi. Ženama ne traba snaga, zato je tu umijeće. Ma znao je Bela IV šta priča. Iznimka je onaj koji ne popušta na ženski šapat na njegovom uhu...
E da...postoje i oni koji tvrde „Moja je zadnja“... da dobro možda kada je u razgovoru sa svojim rodom, ali kada je žensko tu nije tako... Poznato je da su žene brže na jeziku, razmišljanju... teško je protiv njih. A kad tek nastane svađa između žena, e onda je teško... bolje je ne sudjelovati hehe
Žene su sretne jer su žene. Cijene to, uživaju u SVEMU šta im je dano...pa ponekad ne traba muškarac... Znaju iskoristit sve šta im se pruža... Ali zato su oni istovremeno ponosni muškarci. Oni mogu sve (...a barem tako misle), snažni su (...dobro postoje iznimke...), vole dokazivat svoju muškost... ahh... ma kak bi mi bez njih? :)
A sad...imaju ˝minusa˝... ne mogu jedno bez drugih. Muškarac je bez žene izgubljen, ona je potreban da popuni prazninu...kao slagalica... Uživa u njoj i ona u njemu. Koliko god netko uporno poticao rat spolova...njega nema... Stvoreni smo jedno za drugo.
I kolko god tih izreka govorilo o negativnim stranam žena, one su pozitivne, jer su izrečene u onaj tren kad se muški pojedinac osjećao bespomoćno kraj žene. Uostalom muškarac je taj koji će za ženu učiniti sve... kupiti joj cvijet za Valentinovo jer zna da je to romantično, poljubiti kratko i sočno i time joj reći da ne može bez nje, čvrsto je zagrliti bez poljupca, misliti o njoj prije spavanja... Ma jednostavno je sve.
Zajdeno vole...obožavaju...ljube...misle...


Žena je jedino stvorenje koje može plakati ili se smijati zbog istog razloga, a često i u isto vrijeme
- Moliere

...think...

„ Život je crtež bez gumice za brisanje“

Ovih dana sam u mislima ˝rastegnuta˝...valjda ćete razumjeti.
Uglavnom...ma da, znam svi kažu – sve što je lijepo kratko traje-. Pa da istina...ali ja ne bi tako, barem u nekim malim stvarima. Da, znam mora tako bit...ali ono meni najbolje ne smije s time proći...

(...) Razmišljala je o sve...i Jednog se sjetila. Hoće li se to sve ponoviti...ne ona ne bi htjela ponavljanje nego da ostane na tome šta je. Sve ide dalje, ali i TO s tim. Mijenja se sve, ali TO ostaje kako je. Ona TO hoće, želi svaku sekundu, svaki dan barem poruku, svako jutro samo pomisao, san koji je samo njen, miris koji samo ona osjeti, osmijeh kojeg vidi...da ima toga... Ne traži puno. Bez promijene. Zar je to teško? Razmišlja, shvati da je to nepotrebno i da će biti u redu. Svijet se mijenja i ona sa njim. Ali da..shvatila je...ja sam ta koja određuje promijene. Ja želim, vidim svojim očima, odlučujem kako hoću a sve ostalo dolazi samo. Odjednom se pojavio taj osmijeh na licu...one riječi koje je čula...vidjela u očima, osjetila u snažnom zagrljaju...da TO ostaje a sve neka se oko nje mijenja, okreće naopako ma tako sve mora bit....o tome ona ne odlučuje, ali o jednome da! Znala je, svatko radi što želi, kada nešto kažeš, učiniš to je to, zato moraš znati što hoćeš. Sve je jednostavno, ako ga ti tako napraviš(...)
......pusek

... finally ...sun :))

It isn’t what you have, or who you are, or where you are, or what you are doing that makes you happy or unhappy. It is what you think about.


Ovo sam pročitala danas slučajno na netu... Pa kolko je to istina?....uglavnom meni se svidjela ta rečenica...ali zaboravih tko je to pametan rekao...
Ujutro se probudiš sa osmijeom, a ne znaš razlog... I onda vidiš nju, malu...sjajnu. Ide prema meni. Čim ju vidim sva sam hepi. Ta mala zraka sunca koja se probija kroz onaj moj prozor... Da..napokon prošla zima...brrr... ležim...subota je...mislim si napokon :). Čekam to već dugo hehe i sad je tu. I tako ležim...dugo...grlim ono moje malo čupavo koje spava samnom i sretan je isto koliko i ja :) . Danas mogu sa pesom prošetat šumicom...i zvat još nekoga sa sobom...hehe da da... došlo proljeće! Napokon! Thanks God!

...i tako mene to razveseli...i taj sam dan sva hepi... nema više kiše, snijega i one strašne bljuzgeee ...hehe...
A navečer dolazi nešto još bolje... da otvorit ću prozor i već oko 23h čujem ptičice i šumici kako pjevaju...aha istina.. ne kužim ni ja, ali neke pjevaju i po noći :)
....i koliko treba da se nasmijem...osjećam sretno...pa..ne treba puno... :))... evo sad razmišljam, sjetim se..hehe...da..treba bit happy...

....ma uglavnom... sunce je tu ! :)) ...tratinčice...onaj mali žuti maslačak...dolaze :))

....think about love....

Koliko dana mora proći da shvatiš....sati...minuta...ili dugih godina?...Nekada dođe prekasno a nekad jednostavno onda kada treba. Da, sjetiš se i onda razmišljaš o svemu polako, onako na svoj način. Sretan si...kad je jednostavno sve simple (koja rečenica...).... Svaki dan sjetiš se, ne prođe sat a da ne razmišljaš. I sav si heppy...onako zamišljen vidiš ono nevidljivo... Oduzme ti druge misli jer ipak je ono no.1. Ne braniš se...nastavljaš ...ulaziš...i sve je lijepo.... Miris dolazi do tebe, slika onog mjesta koje nikad nećeš zaboravit..uvijek će biti tu. Da to samo zamisliš....onu predivnu sliku... Mirisni vjetar, koji je tako sladak. Baš sad treba. Čuje se tišina i samo njezin glas...tiho šaptanje...ono što želiš čuti kao svoju pjesmu...i sve je tu...ne, ništa ne fali..... koliko treba da budeš sretan?...ovo je dovoljno. Da ne treba puno...tratinčica voli svoju zraku sunca, koja joj uljepša dan, učini ga posebnim. Nasmiješi se...uhvati ju...da tu je, blizu...samo zbog tebe. Prepoznaj ju, a ako jesi onda je shvati...
Hehe aha tu je....koliko puno puta se vraćam na to, mislim i prisjećam se...nije davno...nije jedino...puno je toga bilo.... Od onog osmjeha... topline...žutog maslačka, crvene boje na stupu... slatkog okusa, posebnog mirisa...onih svih malih prostora koji mi nešto znače....novih stvari, koje do sad nisam vidjela...promjene...onog svega novog što dođe... Puno je toga. Sve jednako važno...kao svaka suza koja se nikada ne spušta niz moj obraz bez razloga. Tu je sve...jednostavno nezaboravno, kao dan kad si došao na svijet, prvi puta vidio, zagrlio, volio....
Sve je tu negdje, uvijek in my head...i neće se izgubit, nestat... Ja sam odavno shvatila. Volim moja razmišljanja, stvaran svijet, događaje i stvari..sve nešto znače. Ne, to nije teško. Uvijek ih se sjetiš, barem malo. Uvijek lijepo, jednostavno...pamtim... ali uvijek je tu nešto da me sjeti... legneš u krevet i prije onog očekivanog sna kak spašavaš svijet (...ali ima i boljih od tog...hehe) sjetim se, nasmijem u tišini, osmijeh mi je dovoljan...i dalje se prisjećam...i znam da je divno, ne zaboravno, ali ponovljivo...i još me puno toga čeka, ahaa jedanko dobro ili bolje.... A onda zaklopim oči zagrlilm....i utonem u svoj san.



I don't wanna close my eyes
I don't wanna fall asleep

I don't wanna miss one smile
I don't wanna miss one kiss
Well, I just wanna be with you
Right here with you, just like this
I just wanna hold you close
Feel your heart so close to mine
And stay here in this moment
For all the rest of time